in

“NE ZABORAVI BRUTALNOST SRPSKOG LOGORA STARA GRADIŠKA “

logor stara gradiška

3.VELJAČE DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU LOGORA STARA GRADIŠKA

Logor Stara Gradiška svjedok je bolnog dijela hrvatske povijesti koji i danas podsjeća na stradanja hrvatskih branitelja i civila. Krajinski su ga zapovjednici uz pomoć JNA u Domovinskom ratu koristili za zarobljavanje Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva Zapadne Slavonije.

Logor je zatvoren 3. veljače 1992. godine, na dan kada se obljetnica i obilježava, a kroz kroz Staru Gradišku prošlo je 1200 logoraša, od toga 377 zatočenika u 1991. godini. Posljednji zatočenik iz logora je izašao 1. srpnja 1992. godine.

Zatvor se nalazio na tada okupiranom Hrvatskom području. Zatočenici su dovođeni u zatvor od listopada 1991 pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici JNA i “Četnici sa kokardama”, članovi TO Plitvice, SAO milicija i Beli orlovi. Zatočenici svjedoče kako su 30.11.1991. Četnici rekli kako od sada logorom upravlja JNA. Zatočenici su u najvećem broju bili hrvatske nacionalnosti. Dovođeni iz logora Bučje, Slunja, logora u Okučanima, logora Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Mnogi su nakon nekog vremena ponovno vraćani u logore iz kojih su došli ili u bolnicu u Okučanima.

U prosincu 1991, 20 žena dovedenih iz logora Bučje, srbi su razmijenili za svoje zarobljene vojnike. U siječnju 1992 godine 100 zatočenika je razmijenjeno u Pakracu. U lipnju 1992, 400 muškaraca je odvedeno u logor Manjača. Isto tako, u lipnju 1992 je 24 zatočenika iz Knina prebačeno u St. Gradišku.

Zatvor se nalazi u centru St. Gradiške i podijeljen je u dva krila. Zatočenici su smješteni u ćelije 5 x 6 metara, po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu. U manjoj ćeliji 18 m˛ bilo je 60 muškaraca. Spavali su na smjene jer nije bilo mjesta. Zatočenici su redovito odvođeni na “ispitivanja” i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučeni su strujom i vodom. Bacali bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Zatočeni liječnik svjedoči kako je u periodu od 9.12.1991 do 6.2.1992. pregledao 635 zatočenika.

Na 24 zatočenika je išla kila kruha. Dobivali su i malo vode ali su se bojali tražiti više. Bilo kakve zahtjeve, čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani.

U srpskom logoru Stara Gradiška brutalno je seksualno zlostavljano 136 dvojica od njih su o tome progovorila

“Prvih par dana nismo dobili ni vodu, a kamoli hranu. Spavali smo u prostoriji bez prozora, samo su rešetke bile, na minus 18. Ja sam bio u majici kratkih rukava i šuškavoj trenirci, svi su uglavnom tako bili”, prisjeća se Marko. “Dva dana smo bili bez odjeće, samo u donjem vešu, na toj hladnoći su nas polijevali vodom. Konstantno su nas vodili na ispitivanja koja su značila fizička premlaćivanja, bilo je i seksualnih zlostavljanja”, nadovezuje se Petar. Smjestili su ih u podrumske prostorije koje su nekada bile samice, to je prostor velik ‘dva s dva’ kvadrata. Unutra je njih četrdesetak spavalo na pola metra leda. “Dali su nam kobajage jednu deku na nas 40, nisi je mogao nakon sat vremena prelomiti koliko se sledila”, prisjetio se Marko

U toj mojoj ćeliji bilo je silovanja na očigled svih. Sjećam se tjerali su sina da oralno zadovoljava oca pred svima nama. Onda silovanje otac tog sina. Ne mogu se sjetiti koji su to ljudi bili, ali znam po licu. Svi smo mi u tom logoru prošli isto”, kazao je Marko.

Nakon deset dana iz podrumskih prostorija preseljeni su gore kod tadašnje JNA. Tada su ih ošišali, i uzeli im sve što su imali, satove, lančiće, prstenje, novac, bilo koju imovinu. Razmijenjeni su 12. prosinca posredstvom međunarodnog Crvenog križa u Karlovcu. Kada su došli u Zagreb prvo su došli na Zvijezdu, pregled i iskazi. Petar je prošao četiri operacije: kralježnica, lijeva strana prsnog koša, lijevo koljeno i kosti lica su mu bile polomljene, prvo je liječen na Rebru, a zatim u KBC Dubrava. Marko je odmah čim su došli na Zvijezdu jednom od inspektor prijavio da je bilo silovanja u logoru, da je i on to prošao, kasnije mu je i u Slunj došao jedan inspektor. Išao je kao svjedok na dva procesa.

Žao mu je što su danas neki dobili status žrtve ratnog zločina, a neki nisu. Tako, recimo, Petar nije, jer Povjerenstvo u Ministarstvu branitelja nije povjerovalo njegovom svjedočenju, a Marku jesu.

Nakon oporavka na proljeće su se vratili u postrojbu, ne zbog želje za osvetom, kaže Petar, nego jer se htio boriti za domovinu. “Htjeli su me umiroviti tad, ali ja sam rekao ne. Cijeli rat sam proveo na ratištu, Marko i ja smo bili u istoj postrojbi. 2004. sam umirovljen kao časnik Hrvatske vojske”, ispričao je Petar. Marko se nadovezuje na ponovno vraćanje u vojsku “Mi smo bježali, samo da nisi u samoći, da uđeš u neko društvo, da pobjegneš od misli. Nisam htio ići ni u kakve bolnice… Ja ću ja to sam prebroditi. Aha! Onda je tamo ’94. – ’95. počelo nespavanje, svakakve lude misli. Počeo sam tražiti pomoć, ali niti od jedne hrvatske institucije nisam prihvaćen. Prošao sam takav pakao u Jankomiru, da sam prekinuo s time. Onda sam krenuo privatnim psihijatrima, kad sam im rekao što me muči, rekli su da mogu pomoći. Uzeli bi nove i na kraju rekli – možda ipak ne možemo. Sve dok nisam naišao na dr. Arbanasa, koji mi je stvarno pomogao i to u dvije godine. Poslije toga sam se preporodio ovdje kod Marije. Na ovim terapijama. To bih preporučio svima tko god može”, ispričao je i svoje put oporavka Marko. Kaže, Marija Slišković je došla do njega, on je pristao na terapiju Program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, a nagovorio je i Petra.

I Petar je od samog izlaska iz logora konstantno išao psihijatrima. Liječio se isprva u KBC Dubrava, kada je još bio na ratištu, osam dana bio bi na terenu, a četiri u Zagrebu i to je vrijeme išao na terapiju. Prvih nekoliko godina uopće nisam mogao biti s djevojkom. Nakon rata ’97. sam se oženio, najsretniji dan u životu mi je bio kada je rekla da je trudna. Nisam vjerovao da ću ikada moći imati djece. To što mi se u logoru događalo, stiskali su kliještima spolovilo, onda su s elektro aparatom, žicu od telefona omatali i puštali struju. Nisam sanjao da ću imati djecu. Sada supruga i ja imamo troje djece, ispričao je Petar

“Hvala Bogu kad sam to doživio najsretniji sam čovjek na svijetu. A otkako sam krenuo tu na terapije, da budem iskren, ja sam se potpuno preporodio. Mogu se lakše izraziti, razgovarati nego prije. Prije dođem kod psihijatra: Evo ti tablete, i hajde… Tako to funkcionira. Ne rješava se problem. Te nesanice, preznojavanje po noći. Svaku noć sam se budio mokar, krevet bi bio mokar. Sada je, da pokucam, puno bolje”, svjedoči Petar..

“Preporučio bih svima koji su žrtve seksualnog zlostavljanja da se jave Zakladi Sunčica, da se ne boje. Petar naglašava da pristupanje terapijama ne znači da moraju javnosti govoriti o onome što su prošli. “Radi se dosta individualno, radi se i grupno. Sam taj pristup, dođeš ovdje, to je nešto familijarno, prekrasno. Da je toga bilo otpočetka sad bi bili normalni”, kazuje Marko. Petari Marko su dio četvrte grupe, koju čini osmero ljudi, terapija se pohađa godinu dana, ali i nakon toga ostaju u kontaktu sa Zakladom. Petar je rekao supruzi što mu se dogodilo u logoru, što nije utjecalo na njihov odnos. Marko nije imao te sreće. “Kad sam supruzi priznao što se dogodilo, nakon nekoliko mjeseci smo se rastali. Djece nismo imali. Sad imam curu i što će biti ne znam”, kazao je Marko i dodao kako su bivša supruga i on pokušali posvojiti dijete, ali zbog njegova statusa branitelja, a pogotovo logoraša, nije došao niti u obzir za to.

IMAŠ PRIČU MI SLUŠAMO ŽELIŠ LI PODIJELIT ISTINU JAVI SE branitelj@branitelj.com.hr

What do you think?

Written by GM

Odgovori

GIPHY App Key not set. Please check settings

mig 21

Danijel Borović, jedan od herojske četvorke koji je u najljućem ratu promijenio rutu i svojim avionom MiG-21 sletio na hrvatsko tlo

Četnički pokolj iz zasjede u Kusonjima, vezali ih žicom i iživljavali se na njima