in

Istinita priča o branitelju Vukovara koji je optužen za “klanje 41 srpskog djeteta“ u Borovu naselju

Ovo je priča o mladiću koji je kao dvadesetogodišnjak dragovoljno iz Vinkovaca otišao braniti Vukovar, odlučan da u borbi “Davida protiv Golijata“, ako bude Božja volja, preda svoj mladi život za hrvatski narod i voljenu Domovinu Hrvatsku. Znao je da sa ručnim pješačkim naoružanjem zajedno sa 1863 branitelja Vukovara ne može nauditi ogromnoj srpskoj vojsci koja je brojala više od 50.000 ljudi pod oružjem, stotine tenkova i oklopnih transportera, zrakoplove, helikoptere, brodove te tisuće raketnih sustava i topničkog oruđa. Bez obzira na sve, krenuo je u ratni pakao, borio se protiv nadmoćnog neprijatelja braneći civile i svoju Domovinu ali nakon pada Borova naselja sudbina se poigrala sa njime na najokrutniji način – optužen je da je sa svojim nožem “zaklao 41 srpsko dijete“. Pakao rata u Vukovaru bio je neusporediv sa onim što je kasnije doživio u paklu srpskih koncentracijskih logora.
Milan Šebalj rođen je u Vinkovcima 16. 11. 1970. godine, osnovnu školu završio je u Vinkovcima a srednju u Osijeku te je potom do 15. 03. 1990. služio tako zvanu “JNA“ u Ljubljani i Vrhniki u Sloveniji. Već u ožujku 1991. godine uključuje se u sastav ZNG-a i sa svojom postrojbom djeluje u ilegali. U Vinkovcima susreće svoga prijatelja Deana Marinovića koji mu za uspomenu poklanja nož nazubljene niklovane oštrice sa šupljom aluminijskom drškom unutar koje se nalazi silk, udice, šibice, sajla i kompas. 23. 09. 1991. Milan sa svojom postrojbom i ostalim dragovoljcima odlazi kukuruznim putem u Vukovar gdje po dolasku biva raspoređen na obrambenu liniju “Internat“ u Borovu naselju. Sa svojim je suborcima bez povlačenja, cijelo vrijeme rata, držao vrlo tešku liniju ispred četničkog uporišta Borova sela sve do nekoliko dana pred pad Borova naselja, a svoj je 21 rođendan (16.11.91.) proslavio na prvoj liniji u “Internatu“.
Padom Borova naselja, 20. 11. 1991. godine, biva zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor “Stajičevo“ nedaleko od grada Zrenjanina u Vojvodini. U logoru je kao i ostali zarobljenici dobivao gotovo svakodnevne batine, bio je ponižavan i mučen a dodatne je batine dobio i tijekom dva ispitivanja na kojima je morao pisati izjave o svom položaju i aktivnostima tijekom rata u Borovu naselju. Zbog neljudskih uvjeta u kojima su držani ratni zarobljenici, zaraznih bolesti, velike hladnoće i zvjerskih premlaćivanja zarobljenika, 22. 12. 1991. godine, zatvaraju koncentracijski logor Stajičevo i tada Milana premještaju u zatvor Sremska Mitrovica. Tamo mu već na prvom ispitivanju a koje vodi potpukovnik Plavšić, daju do znanja da je netko od zarobljenika spomenuo kako je Milan nosio nož koji su pronašli u tvornici “Borovo“, a koji u dršci ima opremu za preživljavanje (udice, šibice, sajlu i silk). Milan negira da je imao takav nož pa ga tuku gumenim policijskim palicama a onda ga vraćaju u zatvoreničku sobu s obećanjem kako će vrlo brzo saznati sve o tome nožu i je li Milan govorio istinu.
Milana već nakon tri dana ponovno vode na ispitivanje a potpukovnik Plavšić mu tada pokazuje fotografiju njegovog noža i govori mu da imaju svjedoka koji će potvrditi da je Milan počinio kazneno djelo višestruko ubojstvo, odnosno, da je on sa tim nožem “zaklao 41 srpsko dete u obdaništu u Borovu naselju“. Možemo samo zamišljati kako se Milan osjećao u tome trenutku kada je saznao, da njega, potpuno nevinog čovjeka, optužuju za tako stravičan zločin koji ne bi moglo počiniti nitko normalan. Nakon ove informacije Milan je postao svjestan kako će morati izdržati sva mučenja i ustrajati u negiranju zločina jer mu inače predstoji smrtna kazna. Potpukovnik Plavšić mu govori da je navedeni nož “kao dokazni materijal“ bio u Beogradu na “veštačenju” te da će ga uskoro opet pozvati na razgovor kad dođe nalaz. Do sobe ga prati mladi vojnik koji ga nije niti ružno pogledao a kamoli fizički zlostavljao iako mu je to zapovjedio potpukovnik Plavšić. Nekoliko dana nakon što je u zatvor Sremska Mitrovica dovedena skupina zarobljenika koji su jedno vrijeme boravili u logoru u gradu Nišu u središnjoj Srbiji, Milana ponovno vode na ispitivanje. Sada potpukovnik Milanu pokazuje potpisanu izjavu jednog od zarobljenika u kojoj ovaj potvrđuje da je Milan vlasnik noža. Milan odmah zaključuje kako su u logoru Niš sigurno “slomili batinama“ jednog od njegovih suboraca pa ja ovaj napisao i potpisao izjavu o Milanovom nožu. Kao i prije, unatoč batinama, Milan odbija priznati vlasništvo nad nožem jer je svjestan kako bi priznanjem vlasništva nad tim nožem sam sebi potpisao smrtnu presudu. Potpukovnik Plavšić na kraju ispitivanja govori trojici mladih vojnih policajaca za što optužuju Milana i zapovijeda im da ga odvedu do kupatila u podrumu na “hlađenje“. Sva trojica vojnika užasnuti informacijom da je Milan “zaklao 41 srpsko dijete“ bjesomučno ga tuku a nakon što je Milan počeo obilno krvariti iz nosa i lijevog uha, prekidaju batinanje i vode ga u zatvoreničku sobu.
Prolazi pet dana u miru a onda šestog dana Milana ponovno vode na ispitivanje ali sada proširuju istragu pa ga osim noža ispituju i o Revolveru cal 22 lr. Navedeni Revolver je Milanu poklonio njegov otac prije odlaska u Vukovar. Potpukovnik ga uz batine ispituje gdje je sakrio revolver i zašto ga nije predao kao i automatsku pušku. Milan mu pod batinama odgovara kako je prije predaje bilo opći metež te da ga je bacio u Dunav. Tada potpukovnik govori da je nizvodno u rijeci Dunav našao leševe koji su doplutali u Bačku palanku a bili su ustrijeljeni u potiljak sa Revolverom kalibra 22lr pa traže tko je od “Ustaša“ imao takvo oružje. Potpukovnik Plavšić je kazao da će provjeriti dobivene informacije vezane za Revolver a onoj trojici mladih vojnih policajaca zapovjedio je da ga opet odvedu na “hlađenje“ u podrum. Po dolasku u podrum jedan od njih mu je kazao da trenira karate pa mu treba malo vježbe… “Hladili“ su ga i “vježbali“ su na Milanu oko pola sata a onda su ga odveli u sobu i kazali mu da će se opet družiti kad bude išao na ispitivanje.
Na sljedećem je ispitivanju potpukovnik pitao Milana sjeća li ga se iz tako zvane “JNA“ a kako mu je Milan odgovorio da ne može sa sigurnošću kazati tko je on, tada ga je potpukovnik podsjetio da je bio “oficir JNA“ na službi u vojarni “Maršalka“ u Ljubljani gdje je i Milan služio vojni rok u “JNA“. Tek tada se Milan sjetio potpukovnika a ovaj ga je onda pitao: “šta ti Milane bre radiš među Ustašama“? Milan mu je odgovorio da “Ustaše“ u Vukovaru i Borovu nije vidio ali je vidio četnike a zbog takvog odgovora potpukovnik ga je snažno udario šakom u lice. Milan je od siline udarca pao sa stolice a iz nosa i lijeve arkade počela je obilno teći krv. Potpukovnik ga je odmah u pratnji one trojice mladih vojnih policajaca poslao u podrum na “hlađenje“ gdje su na Milanu obavili brutalan “trening“ i bjesomučno ga udarali po leđima i nogama. Kada su se vojni policajci umorili, odnijeli su ga do zatvoreničke sobe i ostavili pred vratima da čeka “dežurnog oficira“ koji mora otključati vrata i pustiti ga u sobu. Međutim, kako je bilo vrijeme ručka, pred sobu dolaze dva srpska civilna zatvorenika sa posudom za hranu a kada su vidjeli da nema nikoga u blizini, odložili su posudu na pod i započeli su ga tuči. Premlaćivanje je trajalo oko petnaest minuta i Milan je već bio u polusvijesti i na izmaku snaga a od sigurne smrti spasio ga je “dežurni oficir“, poručnik “Bosanac“, koji je zarobljenike u logoru “Stajičevo“ tjerao da pjevaju jugoslavensku himnu “Hej Slaveni“.
Na predzadnjem ispitivanju a temeljem izjava više svjedoka, Milana povezuju sa nožem i revolverom ali Milan i dalje ništa ne priznaje i ne potpisuje “izjavu“ pa ga opet odvode u podrum na “hlađenje“. Zadnje se ispitivanje dogodilo 20. ili 22. ožujka, a tada pred Milana stavljaju list papira sa već napisanom “izjavom“ u kojoj piše da Milan priznaje više kaznenih djela ubojstva srpskih civila. Milan čita “izjavu“ i uočava da nitko od njegovih suboraca nije imenovan u tekstu kao svjedok pa opet odbija potpisati ali su ga tada toliko tukli da više nije mogao izdržati daljnje mučenje pa je na kraju potpisao “izjavu“. Nakon potpisane “izjave o priznanju“, potpukovnik Plavšić govori Milanu kako nikada neće izaći na slobodu i kako će ga osuditi po jedanaest točaka kaznenog zakona “SFRJ“. 27. ožujka 1992. godine, tijekom drugog čitanja imena ljudi koje šalju na razmjenu zarobljenika, a kako bi popunili autobuse određenim brojem ljudi, greškom čitaju i Milanovo ime pa ga tako sasvim neplanirano i slučajno šalju na razmjenu zarobljenika u Nemetin kod Osijeka. Milan pukom slučajnošću izlazi na slobodu i tek u Zagrebu prvi puta gleda snimku lažne srpske propagande o “zaklanom 41 srpskom djetetu“ i snimku svoga noža kojega u rukama drže srpski vojnici. Da je Milan ostao u zarobljeništvu bio bi poput mnogih hrvatskih ratnih zarobljenika, lažno optužen za ratni zločin nad srpskim civilima i za pobunu protiv ustavnog poretka “SFRJ“. Za navedena djela Milan bi bio osuđen na smrtnu kaznu.
Informaciju o “41 zaklanom srpskom djetetu“ objavili su svi srpski mediji 20. 11. 1991. godine i to je bila vijest koja je dovela do toga da su se srpski vojnici divljački iživljavali na zarobljenim braniteljima i hrvatskim civilima a mnogi su Hrvati ubijeni zbog te stravične vijesti. Nakon nekoliko dana srpski su mediji opovrgli istinitost vijesti o “zaklanom 41 srpskom djetetu“ ali to je bilo je prekasno za mnoge Hrvate koje su srpski vojnici i četnici mučili a potom i ubili. Na žalost, mnogi ljudi u Srbiji još uvijek vjeruju da su “Ustaše“, tako nas Hrvate još i danas nazivaju mnogi političari i stanovnici Srbije, zaista “zaklali 41 srpsko dijete“ u Borovu naselju 1991. godine…
Izvor: Facebook Izvorni autor: Damir Plavšić

What do you think?

Written by GM

Odgovori

GIPHY App Key not set. Please check settings

Hrvatska ženska rukometna reprezentacija pobjedom 28-22 protiv Argentine

„Animirani“ film hrvatske sinkronizacije „ ODLAZAK ŠTAKORA IZ KNINA“