in

“ORA ET LABORA” Sv.Benedikt

Otac i zaštitnik Europe

Sv. Benedikt

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan 11. srpnja, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja.

Život sv. Benedikta

Dakle, pogledajmo medalju: U središtu prednje strane medalje je, naravno, Benedikt, u odjeći redovnika. Njemu zdesna je slomljena čaša koja podsjeća na incident u Benediktovu životu: pobunjeni redovnici, ljuti na Benedikta, otrovali su njegovo vino. Kada je, na početku obroka, Benedikt napravio znak križa čaša se razbila, a urotnici su pobjegli. S Benediktove lijeve strane je gavran, koji je uklonio kruh koji je također bio otrovan. Iznad čaše i gavrana su riječi Crux Sancti Patris, Benedicti (križ našeg Svetog Oca, pape Benedikta). Oko ruba, zatvarajući sliku Benedikta, su riječi Eius u obitu nostro praesentia muniamur! (“Neka nas ojača njegova prisutnost u času smrti naše!”) Sveti Benedikt je, kao i sveti Josip, zaštitnik sretne smrti. Pod nogama mu se nalaze slova ex SM Casino MDCCCLXX (Iz svetog Mounte Cassina, 1880). To je podsjetnik na izvanrednost ove medalje na 1400-tu godišnjicu Benediktova rođenja. Sveta Skolastika je bila njegova blizankinja.

Život s Bogom: Hod putem kreposti

Opise događaja iz Benediktova života sv. Grgur vrlo često započinje riječima “jednoga dana”, ostavljajući ih tako vremenski neodređene. Suprotno tome, gotovo uvijek nam jasno daje do znanja na kojem se mjestu sam događaj zbiva. Topografija je, moglo bi se reći, literarni ključ za razumjevanje Grgurova djela. Imenujući sva ta mjesta polako iscrtava pred našim očima duhovni krajolik Benediktova života. Želi ga, naime, predstaviti kao hodočasnika bogotražitelja, čovjeka koji se posve prepušta vodstvu Duha. Uzor i nadahnuće takvom pristupu je prije svega Izlazak izraelskog naroda iz Egipta i njegov put kroz pustinju u Obećanu zemlju. Taj će “hod” u patrističkoj monaškoj literaturi biti obogaćen vertikalnom dimenzijom pa postaje k tome i uspon. Iz utrobe zemlje, iz pećine, Benedikt se uspinje na goru Montecassina. Traženje postaje uzdizanje, kako je posebno upečatljivo opisao duhovni put kršćanina sv. Grgur Nisenski u svom djelu “Život Mojsijev”. Mojsijev uspon na goru Sinaj postat će vrlo brzo arhetip monaškog i asketskog života.

Grad Rim i Fuga mundi

Putu uspona kojim Benedikt ima poći prethodi boravak u Rimu, kamo ga na školovanje šalje njegova dobrostojeća obitelj. Vrijeme je to dozrijevanja odluke, vrijeme razlučivanja. Svojom odlukom da napusti studij i Rim Benedikt utjelovljuje ideal “puer senexa” – mladića koji posjeduje zrelost i mudrost starca. Taj je motiv čest u ranokršćanskoj hagiografskoj literaturi, a najpoznatiji primjer je onaj sv. Antuna pustinjaka. Benediktovo napuštanje Rima trostruko je odreknuće i trostruko opredjeljenje. Napušta “mudrost svijeta”, postajući učeno neuk i mudro nepoučen kako bi poznavao jedino Krista, Božju mudrost. Udaljuje se od zavodljivosti poročnog života Rima kako bi obukao odijelo svetoga obraćeničkoga života. Konačno, ostavlja svoju obitelj i očevu baštinu da u Sinu primi dar božanskog sinovstva. Ovaj njegov bijeg iz Rima, prema tradiciji poznat kao “fuga mundi”, u prvom je redu, po uzoru na krsna obećanja, odricanje od zla i pristajanje uz Krista.

U pećini

Benedikt u potrazi za prikladnim pustim krajem najprije dospijeva u mjesto Effide, gdje se zajedno sa svojom odgojiteljicom kraće vrijeme zadržao kod nekih čestitih muževa uz crkvicu sv. Petra. Čini se da mu je nakon “živog blata” Rima bilo potrebno iskustvo čvrstog tla pod nogama. No, vrlo brzo čini odlučujući korak te za svoje novo boravište izabire jednu vrlo tijesnu špilju u Subiacu. Prvi čin Benediktova uspona na goru je silazak pod zemlju. “Reditus in seipsum” – povratak k sebi, prvi je korak duše na putu k Bogu, uče nas oci. Motiv ćemo naći u životopisima mnogih bogotražitelja, a biblijski arhetip u iskustvu proroka Ilije na gori Horeb. Sveti Grgur navodi kako je na tom mjestu bilo mnogo svježih i bistrih izvora. Njihove se vode ondje skupljaju u prostrano jezero koje se na kraju izlijeva u rijeku. Tom slikom daje nam predivan opis iskustva kroz koje čovjek prolazi boraveći u samoći. Tko izdrži tijesnoću samoće i ustraje u sabranosti boraveći kod sebe pred licem Svevišnjega, taj uspijeva nadići rastresenost duše i fragmentiranost života te se više ne gubi u mnoštvu želja kao u nekom labirintu. Biti sa samim sobom (habitare secum) u Božjoj prisutnosti daje širinu koja sabire svu snagu i sve želje ljudskog srca koje onda poput rijeke poteku prema Onomu od koga su i krenule. Ovaj motiv “povlačenja u samoću” ponavljat će se kao refren, sve to više nam otkrivajući Benediktovo iskustvo jedinstva sa sobom, s braćom i s Bogom.

Subiaco

Nakon tri godine Duh izvodi Benedikta iz tame špilje na svjetlost. Benedikt se “uspinje”, ali zasad tek do podnožja brda. Širina zaravni na koju je doveden upućuje na vrijeme građenja zajedničkog života s ljudima koje mu Bog šalje da se uz njega uče monaškom, obračenićkom životu. Ova je faza presudna za njegov život jer će u njoj biti začet ideal monaškog života koji će se u punini ostvariti tek na vrhu Montecassina. Benedikt je podigao dvanaest samostana. U godinama koje slijede s braćom će otkrivati i profilirati vrijednosti koje omogućuju sklad između osobnog traženja Boga i života u zajednici. U nekoliko poglavlja Grgur obrađuje teme kao što su molitva, rad, poslušnost, savjetovanje i donošenje odluka, duhovno vodstvo.

Montecassino

Niski udarci i zavist svećenika Florencija bit će konkretan povod da Benedikt ostavi Subiaco i krene na goru Montecassino. Ta je etapa najduži period njegova života na kojem polako dozrijeva ono što je začeto u Subiacu. Brdo je slika koja ne treba previše riječi; dosta je sjetiti se Horeba, Sinaja, Tabora, Golgote… Vrh gore točka je u kojoj zemlja i nebo kao da se dodiruju pa time postaje slika susreta čovjeka koji traži i Boga koji se objavljuje. U ovaj boravak na brdu papa Grgur će također ugraditi stanovite stupnjeve. Tako ga, za stepenicu više, prikazuje u molitvi, u njegovoj ćeliji – gornjoj prostriji tornja-tvrđave. U njoj doživljava svoje najintezivnije mistično iskustvu: dano mu je vidjeti čitav svijet skupljen kao u jednoj sunčanoj zraci. Skupljanje izvora u rijeku pored Subiaca dovršava se u iskustvu božanskog svjetla koje sjajem nadilazi danju svjetlost, iskustvu nadilaženja ograničenosti stvorenog u jednosti Stvoritelja. Sljedeća stepenica je Benediktova smrt. U njen opis slijevaju se mnogi motivi koji se inače nalaze u opisu smrti svetih. Od posebne je važnosti ono što ovaj put nedostaje: “ultima verba” – posljednje Benediktove riječi. Namjesto toga, čini se, dolaze Grgurove riječi u poglavlju koje prethodi: Napisao je naime za monahe pravilo koje se ističe razboritom umjerenošću i jasnoćom riječi. Benediktove “ultima verba”, njegov testament – njegovo je Pravilo!

What do you think?

Written by GM

Odgovori

GIPHY App Key not set. Please check settings

Sandra Perković pobijedila u Francuskoj

Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata. “Koliko nam još dokaza treba da shvatimo da Hrvatska umire na koljenima??”