in

Odlazak u Vukovarsku bolnicu 1.Dio

.

Pročitajte kako je izgledala vožnja Yugom tijekom bitke za Vukovar (Ovo je dio iz moje nove knjige koja će izaći iz tiska iduće godine.) Damir Plavšić, Damir Plavšić II

“Automobil je tamno crveni Yugo Koral 45 sa troja vrata koji izgleda očajno, odvaljen mu je prednji desni blatobran, nema desnog svijetla a prednji desni dio auta zajedno sa branikom je od sudara udubljen nekih dvadesetak centimetara pa su spigane i desna strana haube i desna vrata. Auto nema prozore na desnoj strani, vjetrobransko staklo je napuklo a dugačke pukotine šire se od desne prema lijevoj strani, auto je sav izgreben dubokim linijama kao da se provlačio kroz nekakvu metalnu ogradu. Gume su izlizane ali još stabilno stoje na svojim mjestima a na lijevoj strani auta vidljivo je desetak nepravilnih rupa koje su napravili geleri minobacačke granate.

Po izlasku iz kuće pozdravljamo ga klimanjem glavom, osmijehom i rukom a on odmah pogleda prema Franku i meni pa mirnim i tihim glasom kaže: “Idemo momci, prestalo je granatiranje pa trebamo iskoristiti njihovu stanku za doručak i probiti se do bolnice“. Prije će biti da im počinje marenda jer je već blizu deset sati, govorim i pokušavam desnom rukom spustiti vozačev naslonjač kako bih sjeo u stražnji dio auta, vidjevši da mi ne ide, suborac se nasmiješi, blago me odgurne i od drugog pokušaja, trzajući, uspijeva spustiti naslonjač svoga sjedala. Ulazim u auto i sjedam na hrpu suhih krpa zamrljanih krvlju i prljavštinom a Franko obilazi auto te pokušava otvoriti vrata na suvozačevom mjestu, suborac se opet nasmiješi, uspravi svoj naslonjač pa ode do Franka, nogom udari u podnožje izvitoperenih vrata i kaže: “Izvolite, sada možete otvoriti vrata“. Franko prima bravu, otvora vrata ali sada bez problema, sjeda na svoje sjedalo a suborac zatvora vrata i udari ih nogom u donji dio pa kaže: “sada su zatvorena kako treba“.

Pozdravljamo se sa očevima a suborac sjeda na svoje mjesto, zatvara svoja vrata, pali automobil, polukružno ga okreće i onda punim gasom uz škripu guma napušta prostor ispred naše kuće. Gledam Franka kako se grčevito svojom neozlijeđenom rukom drži za rukohvat na vratima jer ovaj divlja i punim gasom, kao na kakvom reliju, izbjegava mnoštvo rupa na cesti koje su izrovale granate na našem položaju. Izlazimo iz našeg naselja i pred nama se pruža duga ravna cesta, “Prvomajska ulica“ koja vodi od “Minimarketa“ prema “Drvenoj pijaci“ pa naš vozač još jače stišće po gasu. Podižem svoja koljena i njima stišćem vozačevo sjedalo, stražnjicu sam utisnuo u svoje sjedalo, leđima sam se podupro u naslonjač a sa desnom rukom se držim za rub moga sjedala očekujući u najmanju ruku prevrtanje ili uletavanje u neku od stotina rupa na cesti. Franko se u jednom trenutku naglo okreče prema meni i kada me ugledao ovako stisnutog razvukao je svoje lice u veliki osmijeh pa me upita: “Plavi, znaš li ti zašto sam ja sjeo naprijed?“. Odgovaram mu da ne znam a on odmah nastavlja: “Zato što auto nema stražnja vrata pa ako nas pokupi granata i zapali auto ili ako uletimo u neku rupetinu ja mogu otvoriti vrata i izaći napolje a ti ne možeš“. Završio je i počeo se smijati duboko i od srca a u smijanju mu se pridružuje i naš vozač koji i dalje divlja po cesti ne smanjujući brzinu ni sada kada se spuštamo niz strmu ulicu prema rijeci Vuki. Vozač se odjednom prestaje smijati, pogleda Franka i ozbiljnim glasom kaže: “Franko nemoj zafrkavati Plavoga, ako nas pokupi granata ni ti ne možeš izaći iz auta jer su tvoja vrata zabravljena udarcem moje noge i mogu se otvoriti samo izvana“. Završio je rečenicu i smije se tako duboko da se jednom rukom pridržava za trbuh a drugom za volan kružeći lijevo – desno u punoj brzini izbjegavajući rupe na cesti.

Franko se uozbiljio i šutke promatra apokaliptične prizore napola porušenih kuća koji nas okružuju a vozač upravo skreće na ulicu koja vodi preko mosta na rijeci Vuki, zaustavlja auto dvjestotinjak metara ispred mosta, gasi motor i osluškuje gdje padaju granate a onda pali motor, nekoliko ga puta u isturira u leru a onda velikom brzinom autom gotovo leti preko mosta. Kada smo već bili pred kraj mosta po njemu počinju pucati trocijevcima sa druge obale Dunava, iz Vojvodine, a kako smo zbog brze vožnje umakli trocijevcima odmah započinju minobacačkim granatama pogađati prostor između mosta i tržnice u smjeru našeg kretanja. Vozač vozi punim gasom a ja gledam kako iza nas uz cestu padaju granate i u zrak se dižu oblaci dima i prašine a onda odjednom, već u slijedećem trenutku granate počinju padati stotinjak metara ispred nas. Vozač naglo usporava vožnju i skreće autom u sporednu ulicu, parkira ga iza jedne katnice i gasi motor. “Što je sada?“ pitam vozača a on mi odmah smirenim glasom odgovara: “Plavi, vidjeli su nas sa one strane Dunava kako prelazimo most pa su nas pokušali izbušiti trocijevcima a kada su vidjeli da smo prošli ispalili su nekoliko minobacačkih po njihovoj procjeni gdje bi auto mogao biti u tome trenutku a sada nastavljaju tuči dužinom ceste prema bolnici pa smo stali dok ne prestanu“. Čujemo kako se detonacije udaljavaju od nas i idu prema bolnici a onda vozač nestrpljivo pali automobil i polaganom vožnjom vozi prema dvorcu grofa Elza a onda opet dodaje gas i za nekoliko minuta stižemo u krug Vukovarske bolnice. Kako prolazimo kroz bolničku kapiju vidimo eksplozije granata po bolničkoj zgradi ali to našeg vozača ne sputava da dobrim manevrima doveze auto do ulaza u hitnu službu koja se nalazi ispred podrumskog dijela bolnice. Vozač naglo koči i auto se zaustavlja uz zid bolnice desetak metara iza ulaza a onda hitro iskače iz auta, podiže naslonjač svoga sjedala da ja mogu izaći, trči oko auta, nogom nekoliko puta udara u podnožje vrata pa otvara Frankova vrata a onda svi zajedno trkom ulazimo u zaklon, iza nekoliko redova naslaganih bijelih vreća ispunjenim pijeskom postavljenih ispred ulaza u podrum bolnice…

Piše: Damir Plavšić

What do you think?

Written by GM

Odgovori

GIPHY App Key not set. Please check settings

don Tomislav Vlahović danas je uz zastavu Republike Hrvatske izvjesio i zastavu HOS-a sa sloganom Za dom spremni.

Krvava Nedjelja za Slavonski Brod 3.5.1992